SPOREDNA ULOGA

Gubitak bilježnice u koju je na svome ratnom putu od kasnog ljeta 1991. do početka 1992. godine zapisivao poneki "dojam, događaj, zanimljivost" Dražena Penzara nije spriječio da nakon više od jednog desetljeća zapiše svoja sjećanja. Unatoč gubitku bilježnice, njegova su sjećanja na ljude, događaje, vlastita razmišljanja i nedoumice, čitavu atmosferu toga vremena i ratničkog života, neuobičajeno živa i, kako će biti jasno svakome tko je sudjelovao u ratu, iznimno točna. Bez zemljovida, bez dokumenata, bez faksimila zapovijedi i izvješća i bez drugih pomagala "objektivne historije", niže Penzar svakome vojniku Domovinskoga rata predobro poznate slike i evocira raspoloženja i osjećaje koji su bili vojnička stvarnost u prvim, najodsudnijim mjesecima i akcijama. Dati "subjektivan prikaz", kako odmah na početku i posve otvoreno opisuje svoju nakanu, u Penzarovu se tekstu neobičnom, ali za svaku pravu književnost karakterističnom alkemijom, pretvara u univerzalno iskustvo. Neizvjesnost i strahovi, pomirivanje nagona za samoodržanjem i unutarnjeg zova da treba sudjelovati u obrani domovine, nelagode u situacijama kada "ljudi čine stvari na koje u normalnim uvjetima ne bi ni pomišljali", zajedno sa čitavom galerijom likova za koje bismo se u normalnim prilikama teško zainteresirali i uz njih vezali, sastavine su toga zajedničkog iskustva. Njegova je priča vrlo osobna, ali iskazuje zajedničku priču četiri stotine tisuća hrvatskih vojnika koji su u ratu pojedinačno imali jednako tako "sporedne uloge". Zato su ove uspomene spomenik svim neznanim junacima koji nemaju mogućnost napisati svoju priču.