O knjizi
Čudim se ja tebi, Cvijetiću, što još uvijek imaš snage vjerovati da istinitost ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo. Jer što kad bi se svi ratkali, a na slobodi nije ništa bolje? I što ako je pisanje dementiranje, umjesto demontiranje dogođenoga? Trilogija nam je približila lice zla kao sliku u zrcalu, ali i lice traume, transgeneracijske i transnacionalne, univerzalne, iza (ispred?) koje je zločin kao zao-čin i svi smo žrtve i žrtve su svačije. Tekst je sav u ekspresiji, slikama i sugestijama, roman mozaik drugih romana, osjetljiv na detalje, jezične nijanse, kontraste i apsurde, jer ti si, Darko, prije svega pjesnik. I strašno je što kao pjesnik ne trebaš očuditi zbilju jer je ona prije toga začudila tebe; strašno je to kao i biti Filip i Raskoljnikov i Kost i Breivik i kao zlo koje se ne može odležati, ali se o njemu može/treba pisati. Ovako kako ti pišeš – rečenicama koje dišu, razmacima i praznim mjestima koja govore, simbolikom broja osam koji kada se ispisuje nema svoj početak ni kraj. Kao ni tvoja trilogija u kojoj likovi odlaze umrijeti u pisca, ali u snijegu se krije jedan anđeo brašna i za njega sam se vezala, dok u daljini odjekuje previše mi to, kao neki daleki, umorni i razočarani brat onoga never more.
Jagna Pogačnik
Darko Cvijetić je probao da uspravi moralnu vertikalu nas samih iznova zidajući Crveni soliter u Schindlerovom liftu, od sećanja na one kojih u njemu više nema – a mi nismo postali bolji. Pokušao je, zatim, da nas probudi iz istorijskog košmara kroz Što na podu spavaš, kopajući po sopstvenim ranama da bi nam dao nadu da će, jednom, ljudi na ovim prostorima pobediti narode – a mi smo toj nadi suprotstavili beznađa u kojima živimo. I pokušao je poezijom, zapisima, crticama, dijalozima dramskim i proznim – a mi i dalje nismo pristali na to da nas reči mogu popraviti.
U Previše mi to. Osam djevojčica, Darko i njegov glavni (anti)junak ponudiće nam apsurd umesto nade – ratni zločinac, svestan strahota svog zločina, vratiće se nakon izdržane višedecenijske kazne u sredinu koja ga doživljava ratnim herojem i učiniće sve da je ubedi da je on sve osim heroja – i neće u tome uspeti. U šta smo se to, nakon svega, pretvorili kada jedino otrežnjujuće dobro pokušava da dopre do nas govoreći kroz usta zla? Hoće li groteskni humor ovog romana pomoći Darku Cvijetiću u njegovom poslu popravljača sveta i zašto je odgovor tako iznova poražavajući po sve nas?
Kokan Mladenović
