NA VILINSKOM TRAGU

Gradino iz pripovijetke Sande Lončar Ružić, prepoznao sam te. Ti si Liskovac, stožasto brdo u Imoti. Zapravo si u nebo hitnut kamen, s tebe se, kao s neba, sve vidi. Oko tebe tri brda: Osoje, Mračaj i Baba, pod tobom četiri sela: Podosoje, Podbablje, Zmijavci i Runovići. Ravno i prostrano Imotsko polje. U dalekoj daljini planine: Vran, Čvrsnica, Velež, Mosor i Bijakova. Bijele se i podupiru nebo. Stožac-Liskovac pri vrhu presječen, nastalo guvno, na guvnu Iliri prije dvije i pol tisuće godina sagradili grad. Na guvnu stećak, na stećku poskok. Na tom visokom i okruglom mjestu Sanda Lončar Ružić zasnovala pripovijetku o dječaku Petru, njegovu djedu i vili. Oko ilirske gradine, u visinama, dvije i pol tisuće godina lete oblaci, jastrebi, jarebice i vile. Cvate Perunova perunika i stražare potomci starih ilirskih bogova, poskoci. S oblacima, jastrebima, vilama i jarebicama, oko Gradine na Liskovcu letjele, s poskocima čuvale stražu i s perunikama cvale pripovijetke, skaske i bajke. Sanda Lončar Ružić, gledajući s Liskovca tri kuće: jednu u Podbablju u kojoj joj se rodio otac, drugu u Podosoju u kojoj se rodila majka i treću u Runovićima u kojoj se rodila ona, uhvatila i zapisala jednu pripovijetku, skasku, bajku, kakve se ne bi postidjela ni Ivana Brlić Mažuranić. Lako joj bilo napisati vilinsku pripovijetku kad joj se mater rodila pod vilinskim Liskovcem i bila vila. (Petar Gudelj)