DAN NA ZEMLJI

Gospodar priče? Tko je gospodar priče? Pitanje je revolucionarnih vremena postmodernizma, dok se vjerovalo u "smrt autora", ili njegov barem častan uzmak, vraća se u Karuzinoj knjizi kratkih i dužih priča Dan na zemlji na začudan i domišljen način. Čitatelj je svjestan, ili više od toga, dijeli pripovjedačevo iskustvo nepripadanja i rasplitanja čvorova i zapreka koje iskrsavaju u njegovu krstarenju otokom ili plutanju u mreži životnih (obiteljskih, radnih, prijateljskih, ljubavnih, nasumičnih, neprijateljskih, ne-ljubavnih) situacija. Osama i odustajanje, bijes, gubitak i sanjani dobitak na granici su osude, osuđivanja i isključivanja, ali se za tako tematski i motivacijski određene kontekste, nudi ni više ni manje nego vlastita koža, vlastiti život... Očekivanje, uzaludnost i nepogrešivo osjećanje pogrešnosti! Otuda bizarno i groteskno ostaje u naznakama i signalima koji traju, svijetle i gase se na različitim mjestima teksta. Govoreći o odsutnosti i nemogućnosti odgovora sa sobom i sa svijetom, autor sve druge i sve drugo podređuje slici prilika i neprilika u kojima se nalazi: svojevoljno ili spletom različitih okolnosti koje sežu u neposrednu prošlost, obilježeno onim što ga upravo određuje, što on imenuje životnim neodrživim okolišem. Jasnoća i jezgrovitost, neposrednost i slikovitost daju Karuzinim pričama dovoljno čitateljskih povoda za kretanje njihovim labirintima, zgusnutim i razuđenimpredjelima pričanja, pripovijedanja, iako to, svakako, nije isto. Gorčina i ironija, nemilosrdno tetoviranje vlastitog i života drugih, iznevjerene oporuke, dio su Karuzina autorskog habitusa koji se otvara i zatvara prema njegovu čitatelju, u onoj mjeri u kojoj se njegov "lik i djelo" miješaju s nepostojećom stvarnošću i neumitnom budućnošću. Miroslav Mićanović